Moj prvi (bezimeni) post :)

 S obzirom da sam se pitala kakav bi trebao biti moj prvi post, da bi bio drugačiji od ostalih, da se ne bi gušio u moru sličnih, imala sam tonu odgovora, no, nijedan pravi. Tako da sam odlučila- biti svoja, jer, kada ste svoji, nikada ne griješite. To je ujedno i najteži zadatak u životu, ali, kada ste svoji i radite po svome, nema nekih velikih grešaka, kajanja, pogrešnih odluka.. jer ste radili kako ste vi željeli, a to je uvijek najbitnije.

Image

Čini mi se da je danas, u svijetu Photoshopa, lažnoga tena i noktiju, te lažnih ljudi, biti svoj ujedno i najteži zadatak.
Da ne duljim, ovaj blog će se sastojati od stvari koje ja volim, od recenzija šminke, tutoriala, frizura, odjeće pa sve do nekih mojih misli. 🙂
Pisala sam za dosta internet portala, tako da sam odlučila u sklopu svoga posta ubaciti i moj davno objavljeni članak, koji najbolje opisuje mene i moje razmišljanje. Do čitanja. 🙂

Kada je pravo vrijeme za šminkanje?

Kada pogledam unazad i prisjetim se svojih početaka sa “uljepšavanjem”, ne mogu, a da se slatko ne nasmijem. Kada sam polazila šesti razred osnovne škole, toliko su me nervirale moje crne, čupave obrve da sam ih poputno obrijala, na zaprepaštenje svih. 🙂 Mama je uzela stvar u svoje ruke, proglasila to pubertetskom nesmotrenošcu i nacrtala mi nove, čisto da ne bih okolo hodala kao klaun.
Zatim me počela interesirati njena maskara. Jedne noći su ona i tata otišli u goste, a ja sam to iskoristila i dočepala se njene maskare. Ne sjećam se na što je to ličilo, ali se sjećam zvona na vratima i mog zaključavanja u kupaonicu, u želji da što prije skinem maskaru sa očiju. No, ono što nisam znala jest činjenica da je maskara bila vodootporna. Teška srca i sa crnim kolutovima ispod očiju morala sam izaći pred roditelje. Tada je mama valjda shvatila da mi nema spasa te mi kupila šminku, a ja sam počela sa eksperimentiranjem. Ljubičasta sjenila, plave maskare, šljokice… Da, bilo je dana kada sam sve ovo odjednom imala na sebi. U srednjoj školi sam pocela nanositi puder, po uzoru na druge djevojke. I to ne samo puder, prvo je išla podloga, zatim tekući puder, puder u kamenu, rumenilo… Iako, naravno, nije ni bilo potrebe za tim. Tek pred kraj srednje škole mogu reci da sam postala više vjerna sebi. Kada sam planirala što obući za maturalnu večer i kako se našminkati, u glavi mi je misao vodilja bila da se ne sramim sebe kada se pogledam na tim slikama za desetak godina. Odluka je bila jako dobra, malo pudera, tuša, umjetne trepavice i sjajila za usne – i bila sam prirodnija nego kroz cijelu srednju školu.

Image

Ovo sve sam napisala kako biste i vi shvatile da je svaka od nas imala slične periode i razloge zašto smo se uopće i krenule šminkati. Postoje faze poput: eksperimentiranja, privlačenja pažnje muškaraca, da ne bismo bile drugačije od ostalih djevojaka… No, sada mogu slobodno reći da su to sve znakovi nesigurnosti. Nažalost, većina djevojaka ne prihvaća sebe takvu kakva jest, sa sitnim očima, krupnim čelom, velikim usnama… Zato šminkom pokušava prepraviti te “nedostatke” što je pogrešno. Šminka zapravo istice ono najbolje, najljepše na nama, ali s ciljem da i dalje ostanemo prirodne, lijepe, svoje. A vjerujte, biti svojom, u vrijeme kada je u modi umjetni ten, iskvarcana koža i Photoshop, je luksuz. Šminkom prekrivamo loše raspoloženje, posljedice prethodne noci, loš dan, što je i u redu, no vjerujte, nema te šminke koja može prekriti loš karakter ili ponašanje. I sama se divim djevojkama i svojim prijateljicama koje gradom hodaju bez šminke i bez imalo kompleksa. To su djevojke koje prihvaćaju sebe kakve jesu i znaju da se njihova stvarna ljepota krije unutra. I zaista i jeste tako: često puta nas neka osoba ne očara izgledom, ali ima “ono nešto”, rijecima neobjašnjivo i time nas “kupi” za cijeli život. Moramo i same priznati da ne volimo roditelje, prijatelje ili dečka samo zato  jer su zgodni i slično. To nas može zavesti na kraći period, ali na duže vrijeme nas zanima karakter, isti ili potpuno različiti interesi, nešto što ce nas zauvijek povezati s tim ljudima.
Upravo sam pregledala ankete s Interneta koje pokazuju da vecina žena u Velikoj Britaniji ne bi izašla iz kuće bez šminke, a svaka šesta žena ne bi ni otvorila vrata nenašminkana. Za nepovjerovati! 🙂 Sve to i ne čudi s obzirom u kakvom vremenu živimo, no mislim da svaka od nas mora imati toliko samopuzdanja da može izaći van bez šminke i opet biti svoja!

Prihvatiti sebe takve kakve jesmo – jedan je od najtežih zadataka. Lakše prihvaćamo druge ljude i odlučimo se ne mijenjati ih, nego zato mijenjamo sebe, što je žalosno. Šminka nije štit, ne smije biti ni maska, a ponajmanje nam pružati osjecaj lažne sigurnosti. Ja barem jedan dan sedmično odvojim za “dan bez šminke” i to je obično nedjelja, naravno. 🙂 Ne samo da taj dan nema šminke, već sam obično i u trenerci i ne može me nitko natjerati da stavim nešto na lice. 🙂 Manje šminke, a više pogleda u osobnost ljudi! Neka svakoj od nas zadatak bude prihvatiti sebe ovakve kakve jesmo (da, baš ovakve :)), jer da smo drugačije, to ne bismo bile mi, zar ne? Neka nam šminka služi samo da istaknemo ono najljepše na nama.

Tako da je odgovor na pitanje – Kada je pravo vrijeme za šminkanje? Onda kada shvatimo da nam šminka i nije toliko potrebna.

Advertisements